уторак, 17. август 2010.

Ispovest pred kuhinjom

Zdravo. Imam mnogo godina i ne umem da kuvam. Jel mogu sad da sednem? Hvala.

Nije da nisam probala! I sa receptom, i na osećaj, i sa kuvarom, i brzo, i strpljivo, i nikako mi nije pošlo za rukom. Mislim, umem da dinstam nešto dok ne isteram dušu i ne izbijem osigurač, ali to je u krajnjem ishodu uvek pre za nuklearni otpad nego za jelo. Da ne pominjem ozlede od noža, opekotine od pleha, prskanja ulja, vrele vode..Za standardan ručak moram do pijace, prodavnice i apoteke. I onda je normalno da izbegavam svaku veću vratolomiju. Kupim lepo pakovanje na kom piše: "2 minuta", "dodati kašiku mleka","mikrotalasna (pa mala slika sata)", "posoliti po želji", "premazati bogato i kreativno" i sl.i ne boli me glava. Nego stomak. Ali dobro, život je velika bol.

I ne obraćam pažnju previše. Dok se ne desi malo čudo. Pozove me drugarica Ana na ručak, bez povoda, voli da kuva. Ajd. Doneću neki slatkiš sa deklaracijom, da se zasladimo. Strava? Strava. Dođem sa industrijskom tortom, stavim je u frižider dok ne svarimo testeninu (realno, šta drugo možeš da očekuješ kad te neko pozove na ručak osim srpske porcije italijanskog specijaliteta), i onda se zaledim! Ugledam pileće batake. Žive. Auu. Pa šta će sa ovim?? Razumem pileće belo meso, to je legitiman jestivi deo pileta, ali batak...znam da nema ni roštilj ni fritezu. Ali šta sad, sednem pored tv-a, desnim okom gledam ekran, levim šta ona radi. I sve čega se sećam je neki mladi krompir, sos, levo-desno, rerna. Toliko mogu da reprodukujem. Onda je počelo da miriše. Pa da ide voda na usta. Pa halucinacije. Onda je jelo bilo gotovo. Onda ide deo kog se ne sećam najjasnije. Onda hvalim kuvaricu. Pomišljam da je oženim. Orgazam. Pauza. Drugi orgazam. Cigareta. Lepe uspomene. Da pojasnim: jedem povremeno domaću kuhinju. Znam šta je prosečno, a šta odlično. Ali ovo je bezobrazno! Ok, ovo je bila slučajnost, ne može se ponoviti.

Posle par dana rešim da krenem sa njom u prodavnicu. Da je uhvatim na delu sa spiskom, gramažom, i svim detaljima za kuhinjski zločin. Umesto toga, Ana me pita: Šta ćemo da jedemo? Brzo slegnem ramenima da bih prikrila činjenicu da u tom trenutku ne mogu da se setim ni šta ide u praznu kajganu. Dok sam se opasuljila, ona je već stajala na kasi. Luk, nesto u kesici, mleveno meso. Mleveno meso je u mom rečniku pod "sirovine", odmah nakon žive krave. To se ne jede, to je oblik postojanja nakon smrti. Dok se ne reinkarnira u ćufte. Koje govore.
I podsećaju te koliki si debil.

I onda sam odustala. To je talenat. Ne možeš da naučiš ili ukradeš. Ako se potrudiš-bićeš prosečan. Ili ćeš biti loš ma koliko se trudio. Ćuti i divi se. I razvijaj nejestive talente.

недеља, 1. август 2010.

Secanje na godisnji odmor

1. dan
Pobrinula se za fizioloske potrebe. Povredila tetivu potkolenice.
2. dan
Krenula na put. Po dolasku kotrljala kofer 7 sati po gradu.
3. dan
Izgubila se. Sela na prvi trg. Smrzla se. Niko koga poznaje nije cuo za taj trg.
4.dan
Bila u nekom muzeju.
5. dan
Pila pivo sa 9% alkohola. Poslednji put u zivotu.
6. dan
Izasla u grad, izgubila ekipu, vratila se kuci taxijem.
7. dan
Otisla u park. Izasla na drugom kraju. Naravno, izgubila se.
8. dan
Pokusala da odem u drugi neki muzej. Odusatala zbog guzve. Konacno kupila jaknu. Stavila je u kofer.
9. dan
Krenula u Beograd. Putovala sa devojcicom koja ima 6 godina i ne prica ni jedan jezik. Stigla kuci prehladjena.
10. dan
Otisla u banju. Rekla maseru da prvi put lezim sat vremena budna i mirna. Istog trenutka se pokajala.
11. dan
Provela na bazenu. Dobila opekotine 1. stepena.
12. dan
Krenula na planinu. Provela 3 sata u Valjevu slucajno.
13. dan
Shvatila da je planina keva. Opekotne apgrejdovala na 2. stepen.
14. dan
Izbegla putovanje u Beograd preko Sandzaka. Izbegla putovanje u Beograd preko Zlatibora. Posvadjala se sa svima. Dosla u Beograd.
15. dan
Prelezala na Adi. Ovaj put u hladu.

понедељак, 8. март 2010.

Mehanizalgija


Vooolim mehaniku. I onu najprostiju. Sa lepim fizičkim zakonima, prirodnim matrijalima i logičnim vezama. Još od vremena kada ste pod oznakom „Suis mejd“ ili od Ruja mogli da kupite minijaturni perpetuum mobile. Toga više nema.

Pre neki dan rešim da prebrojim sve mehaničke uređaje u stanu. Našla sam dva, mada o kompleksnosti njihovog rada ne bih diskutovala – klizna fioka i vodokotlić. Sve ostalo je na bateriju i struju. Zapravo, mehanike je sve manje i tamo gde je bila neophodna. Jeste li bili skoro kod automehaničara?

- Dobar dan majstore, ne radi mi auto.

- Sa’ću pogledam. Hm..lamela se nije otkačila, a i sva čet’ri točka su tu...

- Šta to znači?

- To znači da moraš kod autoelektričara. Ovo je 50 eura.

- Za šta?? Pa nisi mi rekao ni u čemu je kvar..

- Kako nisam?? Pa u elektronici!

Da, danas i mehaničari žive od struje.

Pa onda, kućni aparati. Pođite kod babe ili otvorite fioku ispod šporeta. Malo mehaničko groblje. Mlinovi za kafu i mak, meljači mesa, stari budilnici, zupčanici, federi, šrafovi. Tuga.

Sećate se ulaznih vrata ranije? Kad hoćete u radnju, prvo dobro nalegnete na bravu, pa onda svojski gurnete, pa se onda čuje zvonce iznad vrata, a onda se izmaknete da se vrata sama zatvore uz pomoć tega u gornjem uglu. A sad ta vrata na senzor. Koja se otvaraju svima. Jedna vrlo humana vrata. I animalna. Jer se otvaraju i psima, mačkama i golubovima. Neka izvini pronalazač vrata na senzor, ali da se ja pitam, dobio bi tehnološku zlatnu malinu.

Nema tu pomoći. Zovite me ako budete ručno mleli paradajz. A ja ću i dalje namerno više puta prolaziti ispred svih vrata sa senzorom. U inat svima koji su mehaniku sveli na mlaz vode. Jer još uvek nemaju hrabrosti da stave senzore na sve WC šolje.

I da, srećan 8. mart.

недеља, 28. фебруар 2010.

Tolerancija

U mom rečniku, pod „Tolerancija“ piše: Fin manir da ne pričate viceve o nacionalnim manjinama u megafon na trgu; da diskretno ne primećujete lude ljude na ulici; da komšiju koji 4 dana buši u stanu ne isečete satarom.
Ali to obično nije dovoljno. Obično se tolerancija prepliće sa političkom korektnošću, filantropijom i govorništvom na sveopšte dobro. Ok, kad nisam skroz bez kinte dam neki dinar prosjaku, pomognem nekoj babi sa cegerom ako ista ne smara previše, ne tučem se baš nikad i generalno mislim da je smrt bedak. Ovo poslednje i nema baš veze sa tolerancijom, ali ju nou vot aj min.
Elem, čujem juče zanimljivu priču. Desetak ljudi iz nekog pokreta za Osobe sa invaliditetom i posebnim potrebama je izrazilo želju da ide na splavarenje. Za bezbedno unošenje njih 10 u čamce preko nezgodnog prilaza reci je bilo potrebno 30 ljudi bez invaliditeta i posebnih potreba (bar ne vidljivih). Kad su se konačno kolica obezbedila, vezali pojasevi i čamci krenuli, osobe sa invaliditetom i posebnim potrebama su se jako obradovale, razveselile i opustile da su počele da piju. Nakon pola sata, 30 ljudi iz organizacije više nije veslalo. Svi su pridržavali ljude sa posebnim potrebama pri vršenju specifične potrebe povraćanja.
Epilog priče ne znam, pitam se samo kako će ići organizacija planinarenja.

субота, 30. јануар 2010.

Ljubav (prvo poglavlje)

Volim životinje. Imam Milicu. Ona je laboratorijski zamorac. Ovo kažem samo zato što iznenađujuće mnogo ljudi ne zna šta je morsko prase. Veoma umiljato i razmaženo stvorenje, blagosloveno dvominutnim pamćenjem. Moj drug. Ja sam dobar vlasnik morskog praseta. Redovno je hranim i nisam joj presadila ljudsko uvo na leđa. Bar sam mislila da radim dobar posao.

Sinoć, na nekom satelitskom kanalu se zaustavim na edukativno-dirljivom šouu pod nazivom Hollywood pets. Dobrostojeći Amerikanci i njihovi ljubimci. Ok, znam za ultra skupe ogrlice za pse, dizajnirane džempere, specijalizovane salone za negu kućnih ljubimaca. Evo šta sam novo naučila:

1. Gospođa koja se predstavlja kao Pig fashion consultant. Ima svinju koju vodi na kastinge koje sama organizuje. Tvrdi da svinja uživa u svom manekenskom pozivu. Svinja je spala sa fotelje tokom snimanja.
2. Stariji gospodin koji svog psa vodi na skijanje na snegu, skijanje na vodi i utrošio je hiljade dolara na dizajniranje specijalnog ronilačkog odela. Prikaz psa sa glavom u staklenoj kugli.
3. Grupa ljudi. Pseći rodjendan. Imaju kape, trubice, klopu, tortu. Jedan pas povraća.
4. Stariji gospodin-Frog psychologist. Scena u kojoj hipnotiše žabu.
5. Sredovečni vlasnik kuguara. Vuče mrzovoljnu životinju na povodcu. Kaže da su najduže bili razdvojeni pet i po sati.
6. Farmer sa južnjačkim naglaskom. Napravio je mesto u Mustang kabrioletu za svog konja. Konj mu donosi pivo iz frižidera (priznajem, ovo nije loša ideja)

Šinteri su izmislili samolost. Oni bar svoju ličnu nesreću ne dele sa psima. A i sve mnogo kraće traje.

субота, 23. јануар 2010.

Odgovornost

Zajebaću je kad-tad. To je sve što imam da kažem o odgovornosti.

Ustaneš ujutru, pereš zube i tuširaš se, jer si odgovoran prema svom zdravlju. Poneseš smeće i baciš ga u kontejner, jer si odgovoran prema životnoj sredini. Javiš se komšiji, jer osećaš deo odgovornosti prema prijateljskim odnosima u zgradi. Ustaneš babi u autobusu, jer si odgovoran za brigu o starijima. Istoj babi ne kažeš da je glupa što ne razlikuje Haiti i Tahiti, jer si odgovoran prema društvenim normama ponašanja i ne želiš da je uvrediš (kao ni njenog sagovornika od 100 kila). Dođeš na posao i odgovorno radiš. Pogrešiš, odgovorno snosiš posledice. Proslediš cirkularne mailove, jer odgovorno brineš o zagrobnom životu i ne želiš da umreš ako ne proslediš iste. Saslušaš prijatelje, pozoveš rodbinu, čestitaš rodjendane. I ako zaboraviš onda si neodgovorna svinja. Ok, hoćeš i da se dopadneš, ali to ovde nije tema. Ego ne snosi odgovornost. On se samo brine da njemu bude dobro. Sve ostalo je aaaltruizaaam, i eeempatiiijaaa, i saaaosećajnooost, i ODGOVORNOST. Jedva čekam da budem baba. Glumiću Alchajmerovu drugaricu. Neću prati zube, sem kad me nateraju, komšije svakako neću prepoznavati, meni će ustajati u autobusu, pričaću nekom bilmezu od 100 kila kako su Tahiti i Haiti bile moje najbolje drugarice u osnovnoj školi, puštaće me preko reda u pošti da ne bih zaboravila gde sam došla dok stignem do šaltera, i verovaću da nikad neću umreti jer ću svaki dan upoznavati nove prijatelje i učiti nove stvari.
Od danas počinjem da vežbam. Ne sviđa vam se tekst? Koji tekst?

четвртак, 21. јануар 2010.

Organizacija

Nije ni dirigent, ni komandir u vojsci, ni koreograf. Drugačija organizacija. I ne pitajte više. Evo, ovako izgleda.

8:30h
Ulazim u kancelariju, pravim mesto na stolu za kafu. Sednem. Uključim kompjuter. Proverim da li rade sve linije na telefonu. Srknem kafu. Udahnem.

ZVRRR! (fiksni telefon)
-Da?...doro jutro Marta..jeste, sistematski je danas, evo, gledam u kalendar...spisak svih zaposlenih koji će danas ići u Dom zdravlja?..ok, sad ću da otkucam pa Vam šaljem....Važi.
Otvaram vord, počinjem da kucam.

ZVRRRR!
-Halo?...de si Joco...koji mail jesam li videla?...onaj lik iz one izdavačke kuće? šta ‘oće..on je meni poslao mail?..što je tebe zvao?...nisam mu odgovorila 3 dana?..pa danas je ponedeljak..dobro, evo, saću da pogledam..dobro..ae.

Spuštam vord, otvaram autluk, čitam..

Starija koleginica sa susednog stola:
-Jel se sećaš možda onog računa iz marta prošle godine, dal’ smo tad poručili 1000 ili 1500 kesa?
-Ne znam, nisam radila ovde tada.
-Jao, jeste, izvini.

ZVRRRRR!
-Molim?..Ćao Milice..aha...kakav materijal za štampu..da..a kad je konferencija?..pa valjda mogu da stignem do 7...ali štampač mi je na servisu već 3 nedelje..dobro..videću nešto..ok.

TU-TU-TI-TU-TI-TI-TU (dail number)
-Halo Milane, 'el moš da mi pozajmiš tvoj štampač, treba mi hitno, vraćam za 2 sata..znam da uvek od tebe pozajmljujem, tvoj može da štampa i na zidu brate...ae, doći ću da ga pokupim, fala.

KUC-KUC! Proviruje Mira iz kafeterije:
-Sine, jel možeš da mi fotokopiraš ličnu kartu, ne znam kako radi ovo sokoćalo.
-Mogu Miro, aj mi ostavi, skoknuću do fotokopir-a za 5 minuta pa ću ti doneti.
-Hvala, treba mi za neki račun u banci, otvorila sam novi, pa sam onda...

ZVRRR!!
-Halo!..Koji Mirko?...Aaa, sa portirnice...stigao paket? ok, preuzmite, sići će neko da pokupi...pa jel ne možeš ti da potpišeš?..da, dobro, ajde, evo, silazim..
Ustajem sa stolice, uzimam Mirinu ličnu kartu.

ZVRRR!!
-Da?..ćao Jelo..kako Stajić nema overenu knjižicu bre?...pa danas je sistematski...ništa, donesi mi je pa ćemo je odneti na overu...jao kako kući što je nije poneo??...pa moraju svi danas, Marta mi sedi na vratu već danima za to..ajde, ne kukaj, srediću nešto..zovem te kasnije.

TU-TU-TI-TU-TI-TI-TU
-Halo, Mitre, jel imaš nekog slobodnog vozača?..Kako svi na terenu?...dobro jel bar neko prolazi blizu Ceraka...ma, da svrati do Stajića da uzme njegovu zdravstvenu knjižicu..nije, Stajić je na poslu...ne znam sa kim Stajić živi, zovi vozača pa mu daj Stajićev broj, nek se dogovore..ae, molim te..za koliko? pola sata..odlično. Fala ti, brate Mitre.

TU-TU-TI-TU-TI-TI-TU
-Halo, Jasna, trebaće nam hitno overa zdravstvene, za jedno pola sata...kako ne možeš..pa znam, ali to je blizu...aha, čekaš da dođe knjigovođa...znam, znam, nakupilo se faktura..e, a da siđem ja za pola sata da te zamenim i sačekam njega, a ti da mi ovo overiš, a?..ajde, ljubim te, hvala ti puno.

Mlađi kolega sa susednog stola:
-Stigao nam neki fax, ali ništa se ne vidi.
-Riknuo je toner. Otvori tu pregradu sa strane, toneri su u prvoj fioci.

ZVRRRR!!
-Da? De si Marko, ček sekund..
Kolega maše i pokazuje kutiju:
-Ovde piše HP 56, a na faxu da treba HP 54.
-Otvori toner i vidi dal’ su isti. Ako jesu, stavi 56-icu.
(u slušalicu)-E, Miki, izvini, reci...dobro..ne možeš da otvoriš dokument u excelu..aha..sa mail-a...zovi tog koji je poslao pa nek ti sačuva to u dve’iljadetrojci i pošalje ponovo...lepo bre, nemamo taj vindouz, ’ajde zovi čoveka...šta ima da te bude blam, nije to tvoj računar....ne može drugačije nikako..jeste..tako je..spustiću ti slušalicu...neću ja da ga zovem..e, zdravo.

Mlađi kolega:
-Zamenio sam.
-Super. Sad zovi taj broj koji piše u vrhu papira i kaži da ti puste fax ponovo.
-Koga da tražim?
-Koordinatora za poslove faxa! Koga da tražiš!! Zovi lepo i predstavi se i kaži da nam se ne vidi lepo to što su poslali.
-Ne vidim dobro broj. Da li je ovo 1 ili 4?
-Vidi sam, probaj, ako kažu da nisu ništa slali, kaži da si se šalio, baci to i nemoj nikome da kažeš, ok??
Starija koleginica:
-Pa to smo i onda uradili kad nam je ona firma poslala ponudu za one držače za olovke, sećaš se?
-Ne, nisam tad radila ovde.
-Ni tad??
-E, sa'ću dođem..

Izlazim na hodnik. Ne znam zašto sam izašla. Vraćam se u kancelariju.

Turururu-turururu-turururu-ru (nokia tjun)
-Halo? Aha, Đole vozač..voziš se po Ceraku već pola sata..aaaa Stajić...pa ne znam tačno gde živi..kako bre nema taj broj...možda je zgrada iza parka.....znam da nemaš gde da parkiraš inače, ali to je Cerak...jeste..sve mafija...'ajd probaj molim te, hitna nam je ta knjižica...aha, ok.

ZVRRRR!!!
-Halo? E, nisam još uvek pripremila materijal..da, da, videla sam da si mi poslala mail...kojim fontom da štampam?...a da, napisala si, jesi...da, da, evo, upravo sam pripremala flajere, počinjem odmah..hm.

Izlećem iz kancelarije. Vraćam se u kancelariju, uzimam Mirinu ličnu kartu. Izlazim ponovo napolje, trčim na portirnicu. Nema kurira, ostavio je paket. Portir nije hteo da ga uzme, pa stoji ispred vrata, preskaču ga prolaznici. Uzimam paket, ulazim kod Marka u kancelariju, spuštam paket na štampač, čupam kablove, prebacujem ih preko paketa i sve zajedno iznosim napolje. Dolazim do fotokopir-aparata, spuštam sve na njega. Ne mogu da kopiram, pritisnula sam poklopac. Spuštam paket i štampač na zemlju. Ustajem, pridržavam se 10 sekundi, jer mi se vrti u glavi. Fotokopiram Mirinu ličnu kartu, stavljam je na paket i nosim sve nazad u kancelariju. Ulazim, zatvaram vrata, paket pada, omot puca, lete kese po podu.
Starija koleginica:
-Jel’ ima 1000 komada?

ZVRRR!!!
-Halo?..e Jelo..znam, uzeo je valjda zdravstvenu do sad...a?...kako bre sve vreme kod njega??...el ti mene zezaš...tu je i overena je...pa strava...koja sekretarica?..ona je overila pre 5 dana...znači Stajić ima važeću knjižicu i kod njega je?..pa dobro, ajde...reci mu da je sistematski u 5..već zna, još bolje...kako bre ne može da ide?..pa nek otkaže sastanak..ne znam, ajde molim te da ode, znaš da Marta..uh..dobro...e, idem da štampam, ti joj objasni..zvoni mi mobilni, ćao.

Turururu-turururu-turururu-ru
-E, ćao..kafu? Hoću, kad si mislila?...pa to je za pola sata..nema šanse da stignem...ček, imam drugu liniju..Halo?Đole..nema nikog kod Stajića, e, nema veze, boli te uvo..znam da si jedva našao adresu, dao si sve od sebe, šta te briga sad, nek ne ode na sistematski pa nek njega juri Marta..jeste...znam brate, sve znam...a plata nikakva..pa da..hvala ti, ae.

Mlađi kolega:
-E, traži te neki Panić iz izdavačke kuće za neke časopise, kaže da je već slao mejl.
-Kaži da sam na sastanku.
-Već sam rekao, kaže da je hitno i da te prekinem.
-Daj mu moj broj mobilnog, ali onaj što ne koristim.
-Ok.

Počinjem da štampam materijale za konferenciju.

ZVRRRR!!!!
-Halo, zdravo Marta...glb..poslala sam Vam spisak zaposlenih..jesam, još jutros!...kako nema....evo, samo da pogledam...hm..da..jao, nećete verovati Marta, pa meni ne radi internet..evo, sad tek vidim da taj mejl nije ni otišao...znam da je sistematski već u toku, ali sam sigurna da su svi otišli!..da, obavestila sam ih sve, ništa ne brinite..da, zvaću tehničku podršku da mi popravi mrežu, naravno...svako dobro, prijatno!
Brišem dokument u vord-u sa tekstom „Spisak zaposl“.

ZVRRR!!
-Halo..e..otkazana konferencija?..aha..ma nema frke...jesam, odštampala sam sve još pre sat vremena....ma nema problema, kakva ljutnja...sve ok..ćaaao.
Legnem u stolicu. Ne verujem da je 19.00h. Protrljam oči.

KUC-KUC!
-Sine, ja sam, samo da vidim dal si mi kopirala onu ličnu kartu..
-Jesam Miro, evo je, izvini što ti je nisam donela..
-Ma nema veze sine..nego, da te pitam, čujem da treba da bude neki sistematski pregled, kad je to?

уторак, 19. јануар 2010.