уторак, 17. август 2010.

Ispovest pred kuhinjom

Zdravo. Imam mnogo godina i ne umem da kuvam. Jel mogu sad da sednem? Hvala.

Nije da nisam probala! I sa receptom, i na osećaj, i sa kuvarom, i brzo, i strpljivo, i nikako mi nije pošlo za rukom. Mislim, umem da dinstam nešto dok ne isteram dušu i ne izbijem osigurač, ali to je u krajnjem ishodu uvek pre za nuklearni otpad nego za jelo. Da ne pominjem ozlede od noža, opekotine od pleha, prskanja ulja, vrele vode..Za standardan ručak moram do pijace, prodavnice i apoteke. I onda je normalno da izbegavam svaku veću vratolomiju. Kupim lepo pakovanje na kom piše: "2 minuta", "dodati kašiku mleka","mikrotalasna (pa mala slika sata)", "posoliti po želji", "premazati bogato i kreativno" i sl.i ne boli me glava. Nego stomak. Ali dobro, život je velika bol.

I ne obraćam pažnju previše. Dok se ne desi malo čudo. Pozove me drugarica Ana na ručak, bez povoda, voli da kuva. Ajd. Doneću neki slatkiš sa deklaracijom, da se zasladimo. Strava? Strava. Dođem sa industrijskom tortom, stavim je u frižider dok ne svarimo testeninu (realno, šta drugo možeš da očekuješ kad te neko pozove na ručak osim srpske porcije italijanskog specijaliteta), i onda se zaledim! Ugledam pileće batake. Žive. Auu. Pa šta će sa ovim?? Razumem pileće belo meso, to je legitiman jestivi deo pileta, ali batak...znam da nema ni roštilj ni fritezu. Ali šta sad, sednem pored tv-a, desnim okom gledam ekran, levim šta ona radi. I sve čega se sećam je neki mladi krompir, sos, levo-desno, rerna. Toliko mogu da reprodukujem. Onda je počelo da miriše. Pa da ide voda na usta. Pa halucinacije. Onda je jelo bilo gotovo. Onda ide deo kog se ne sećam najjasnije. Onda hvalim kuvaricu. Pomišljam da je oženim. Orgazam. Pauza. Drugi orgazam. Cigareta. Lepe uspomene. Da pojasnim: jedem povremeno domaću kuhinju. Znam šta je prosečno, a šta odlično. Ali ovo je bezobrazno! Ok, ovo je bila slučajnost, ne može se ponoviti.

Posle par dana rešim da krenem sa njom u prodavnicu. Da je uhvatim na delu sa spiskom, gramažom, i svim detaljima za kuhinjski zločin. Umesto toga, Ana me pita: Šta ćemo da jedemo? Brzo slegnem ramenima da bih prikrila činjenicu da u tom trenutku ne mogu da se setim ni šta ide u praznu kajganu. Dok sam se opasuljila, ona je već stajala na kasi. Luk, nesto u kesici, mleveno meso. Mleveno meso je u mom rečniku pod "sirovine", odmah nakon žive krave. To se ne jede, to je oblik postojanja nakon smrti. Dok se ne reinkarnira u ćufte. Koje govore.
I podsećaju te koliki si debil.

I onda sam odustala. To je talenat. Ne možeš da naučiš ili ukradeš. Ako se potrudiš-bićeš prosečan. Ili ćeš biti loš ma koliko se trudio. Ćuti i divi se. I razvijaj nejestive talente.

недеља, 1. август 2010.

Secanje na godisnji odmor

1. dan
Pobrinula se za fizioloske potrebe. Povredila tetivu potkolenice.
2. dan
Krenula na put. Po dolasku kotrljala kofer 7 sati po gradu.
3. dan
Izgubila se. Sela na prvi trg. Smrzla se. Niko koga poznaje nije cuo za taj trg.
4.dan
Bila u nekom muzeju.
5. dan
Pila pivo sa 9% alkohola. Poslednji put u zivotu.
6. dan
Izasla u grad, izgubila ekipu, vratila se kuci taxijem.
7. dan
Otisla u park. Izasla na drugom kraju. Naravno, izgubila se.
8. dan
Pokusala da odem u drugi neki muzej. Odusatala zbog guzve. Konacno kupila jaknu. Stavila je u kofer.
9. dan
Krenula u Beograd. Putovala sa devojcicom koja ima 6 godina i ne prica ni jedan jezik. Stigla kuci prehladjena.
10. dan
Otisla u banju. Rekla maseru da prvi put lezim sat vremena budna i mirna. Istog trenutka se pokajala.
11. dan
Provela na bazenu. Dobila opekotine 1. stepena.
12. dan
Krenula na planinu. Provela 3 sata u Valjevu slucajno.
13. dan
Shvatila da je planina keva. Opekotne apgrejdovala na 2. stepen.
14. dan
Izbegla putovanje u Beograd preko Sandzaka. Izbegla putovanje u Beograd preko Zlatibora. Posvadjala se sa svima. Dosla u Beograd.
15. dan
Prelezala na Adi. Ovaj put u hladu.