недеља, 28. фебруар 2010.

Tolerancija

U mom rečniku, pod „Tolerancija“ piše: Fin manir da ne pričate viceve o nacionalnim manjinama u megafon na trgu; da diskretno ne primećujete lude ljude na ulici; da komšiju koji 4 dana buši u stanu ne isečete satarom.
Ali to obično nije dovoljno. Obično se tolerancija prepliće sa političkom korektnošću, filantropijom i govorništvom na sveopšte dobro. Ok, kad nisam skroz bez kinte dam neki dinar prosjaku, pomognem nekoj babi sa cegerom ako ista ne smara previše, ne tučem se baš nikad i generalno mislim da je smrt bedak. Ovo poslednje i nema baš veze sa tolerancijom, ali ju nou vot aj min.
Elem, čujem juče zanimljivu priču. Desetak ljudi iz nekog pokreta za Osobe sa invaliditetom i posebnim potrebama je izrazilo želju da ide na splavarenje. Za bezbedno unošenje njih 10 u čamce preko nezgodnog prilaza reci je bilo potrebno 30 ljudi bez invaliditeta i posebnih potreba (bar ne vidljivih). Kad su se konačno kolica obezbedila, vezali pojasevi i čamci krenuli, osobe sa invaliditetom i posebnim potrebama su se jako obradovale, razveselile i opustile da su počele da piju. Nakon pola sata, 30 ljudi iz organizacije više nije veslalo. Svi su pridržavali ljude sa posebnim potrebama pri vršenju specifične potrebe povraćanja.
Epilog priče ne znam, pitam se samo kako će ići organizacija planinarenja.