понедељак, 8. март 2010.

Mehanizalgija


Vooolim mehaniku. I onu najprostiju. Sa lepim fizičkim zakonima, prirodnim matrijalima i logičnim vezama. Još od vremena kada ste pod oznakom „Suis mejd“ ili od Ruja mogli da kupite minijaturni perpetuum mobile. Toga više nema.

Pre neki dan rešim da prebrojim sve mehaničke uređaje u stanu. Našla sam dva, mada o kompleksnosti njihovog rada ne bih diskutovala – klizna fioka i vodokotlić. Sve ostalo je na bateriju i struju. Zapravo, mehanike je sve manje i tamo gde je bila neophodna. Jeste li bili skoro kod automehaničara?

- Dobar dan majstore, ne radi mi auto.

- Sa’ću pogledam. Hm..lamela se nije otkačila, a i sva čet’ri točka su tu...

- Šta to znači?

- To znači da moraš kod autoelektričara. Ovo je 50 eura.

- Za šta?? Pa nisi mi rekao ni u čemu je kvar..

- Kako nisam?? Pa u elektronici!

Da, danas i mehaničari žive od struje.

Pa onda, kućni aparati. Pođite kod babe ili otvorite fioku ispod šporeta. Malo mehaničko groblje. Mlinovi za kafu i mak, meljači mesa, stari budilnici, zupčanici, federi, šrafovi. Tuga.

Sećate se ulaznih vrata ranije? Kad hoćete u radnju, prvo dobro nalegnete na bravu, pa onda svojski gurnete, pa se onda čuje zvonce iznad vrata, a onda se izmaknete da se vrata sama zatvore uz pomoć tega u gornjem uglu. A sad ta vrata na senzor. Koja se otvaraju svima. Jedna vrlo humana vrata. I animalna. Jer se otvaraju i psima, mačkama i golubovima. Neka izvini pronalazač vrata na senzor, ali da se ja pitam, dobio bi tehnološku zlatnu malinu.

Nema tu pomoći. Zovite me ako budete ručno mleli paradajz. A ja ću i dalje namerno više puta prolaziti ispred svih vrata sa senzorom. U inat svima koji su mehaniku sveli na mlaz vode. Jer još uvek nemaju hrabrosti da stave senzore na sve WC šolje.

I da, srećan 8. mart.